Gênesis 8

¹ Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke to bijae s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu.

² Zatvorie se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dad s neba prestade.

³ Polako se povlaile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale,

⁴ a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata.

⁵ Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokau se brdski vrhunci.

⁶ Kad je izminulo etrdeset dana, Noa otvori prozor to ga je nainio na korablji;

⁷ ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetae i dolijetae dok se vode sa zemlje nisu isuile.

⁸ Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje.

⁹ Ali golubica ne nae uporita nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda jo pokrivae svu povrinu; on prui ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju.

¹⁰ Poeka jo sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje.

¹¹ Prema veeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svje maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje.

¹² Jo poeka sedam dana pa opet pusti golubicu: vie mu se nije vratila.

¹³ est stotina prve godine Noina ivota, prvoga mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoe vode sa zemlje. Noa skine pokrov s korablje i pogleda: povrina okopnjela.

¹⁴ A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijae suha.

¹⁵ Tada Bog ree Noi:

¹⁶ "Izii iz korablje, ti, tvoja ena, tvoji sinovi i ene tvojih sinova s tobom.

¹⁷ Sa sobom izvedi sva iva bia, sva stvorenja to su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce to zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji mnoe!"

¹⁸ I Noa izie, a s njime sinovi njegovi, ena njegova i ene sinova njegovih.

¹⁹ Sve ivotinje, svi gmizavci, sve ptice – svi stvorovi to se zemljom miu – iziu iz korablje, vrsta za vrstom.

²⁰ I podie Noa rtvenik Jahvi; uze od svih istih ivotinja i od svih istih ptica i prinese na rtveniku rtve paljenice.

²¹ Jahve omirisa miris ugodni pa ree u sebi: "Nikad vie neu zemlju u propast strovaliti zbog ovjeka, ta ovjeje su misli opake od njegova poetka; niti u ikad vie unititi sva iva stvorenja, kako sam uinio.

²² Sve dok zemlje bude, sjetve, etve, studeni, vruine, ljeta, zime, dani, noi nikada prestati nee."