Jó 17

¹ Daha mi nestaje, gasnu moji dani i za mene ve se skupljaju grobari.

² Rugai su evo mene dohvatili, od uvreda oka sklopiti ne mogu.

³ Stoga me zatiti i budi mi jamcem kad mi nitko u dlan nee da udari.

⁴ Jer, srca si njina liio razuma i dopustiti im nee da opstanu.

⁵ K'o taj to imanje dijeli drugovima, a djeci njegovoj dotle oi gasnu,

⁶ narodima svim sam na ruglo postao, onaj kom u lice svatko pljunut' moe.

⁷ Od tuge vid mi se muti u oima, poput sjene moji udovi postaju.

⁸ Zaudit e se zbog toga pravednici, na bezbonika e planuti estiti;

⁹ neporoni e na svom ustrajat' putu, ovjek istih ruku ojaat e jo vie.

¹⁰ Hajde, svi vi, neete li opet poet', ta meu vama ja mudra ne nalazim!

¹¹ Minuli su dani, propale zamisli, elje srca moga izjalovile se.

¹² 'U noi najcrnjoj, dan se pribliava; blizu je ve svjetlo to tminu izgoni.'

¹³ A meni je nada otii u eol i prostrijeti sebi leaj u mrklini.

¹⁴ Dovikujem grobu: 'Oe moj roeni!' a crve pozdravljam: 'Mati moja, sestro!'

¹⁵ Ali gdje za mene ima jote nade? Sreu moju tko e ikada vidjeti?

¹⁶ Hoe li u eol ona sa mnom sii da u prahu zajedno otpoinemo?"