Isaías 17

¹ Prorotvo o Damasku. Gle, prestat e Damask biti gradom i postat e hrpom ruevina;

² njegovi gradii, dovijek naputeni, bit e panjak stadima; leat e u njima i nitko ih nee tjerati.

³ Izgubit e Efrajim utvrde, a Damask kraljevstvo; ostatku Arama zbit e se to i slavi sinova Izraelovih – rije je Jahve nad Vojskama.

⁴ U onaj dan smanjit e se slava Jakovljeva, spast e salo tijela njegova.

⁵ Bit e k'o kad etelac ito hvata, a ruka mu anje klasje, kao kad se pabire klasovi u refajimskoj dolini –

⁶ ostat e samo pabirci; ili kao kad se otresa maslina: dvije-tri uljike sasvim na vrhu, etiri ili pet na granama drveta – rije je Jahve, Boga Izraelova.

⁷ U onaj dan ovjek e pogledati na svog Stvoritelja i upraviti oi k Svecu Izraelovu.

⁸ Nee vie gledati rtvenika, djela svojih ruku, nee vie gledati onoga to njegovi prsti stvorie: aere i sunane stupove.

⁹ U onaj e dan gradovi tvoji biti naputeni, kao to bjehu naputeni hivijski i amorejski kad ih ostavie pred Izraelcima, i opustjet e,

¹⁰ jer si zaboravio Boga svog spasenja i nisi se spomenuo Stijene svoje snage. Stog' i sadi ljupke biljke i strane presauje mladice;

¹¹ u dan kad ih posadi, one izrastu, a ujutro procvatu tvoje sadnice, al' propada etva u dan nevolje, u dan boli neizljeive.

¹² Jao, buka naroda mnogobrojnih; bue kao to bui more; um naroda koji ume k'o to umore silne vode.

¹³ ume narodi kao to silne vode umore, al' kad On im zaprijeti, bjee daleko, po gorama razvijani kao pljeva na vjetru, k'o praina u vihoru.

¹⁴ Naveer eto straha; prije svanua vie ga nema: to je sudba onih koji nas plijene i kob onih to nas pljakaju.