Ezequiel 20

¹ Godine sedme, petoga mjeseca, desetoga dana, dooe k meni neke od starjeina izraelskih da se s Jahvom svjetuju. Posjedae preda me.

² I doe mi rije Jahvina: "Sine ovjeji! Govori starjeinama Izraelovim!

³ Reci im: Ovako govori Jahve Gospod: 'Doli ste me pitati za savjet? ivota mi moga, neete me pitati!' – rije je Jahve Gospoda.

⁴ Hoe li im suditi, hoe li suditi, sine ovjeji? Pokai im gadosti otaca njihovih.

⁵ Reci im: Ovako govori Jahve Gospod: 'Onoga dana kad izabrah Izraela i ruku stavih na potomstvo doma Jakovljeva te im se objavih u zemlji egipatskoj, zakleh im se: Ja sam Jahve, Bog va!

⁶ Toga im se dana rukom podignutom zakleh da u ih izvesti iz zemlje egipatske u zemlju koju za njih izabrah, u zemlju kojom tee med i mlijeko, od svih zemalja najljepu.

⁷ I rekoh im: Odbacite od sebe sve gadosti to vam oi privlae i ne kaljajte se kumirima egipatskim jer – ja sam Jahve, Bog va!'

⁸ Ali se oni odvrgoe od mene i ne htjedoe me posluati: nijedan ne odbaci gadosti koje mu oi zanijee i ne okani se kumira egipatskih. Tad odluih izliti gnjev svoj na njih i iskaliti srdbu na njima u zemlji egipatskoj.

⁹ Ali radi imena svojega – da se ne kalja na oi naroda meu kojima obitavahu i pred kojima im bijah objavio da u ih izvesti –

¹⁰ izvedoh ih iz zemlje egipatske i odvedoh ih u pustinju;

¹¹ i dadoh im svoje uredbe i objavih svoje zakone, koje svatko mora vriti da bi ivio;

¹² dadoh im i svoje subote, kao znak izmeu sebe i njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih posveujem.

¹³ Ali se i u pustinji dom Izraelov odmetnu od mene: nisu hodili po mojim uredbama; odbacie moje zakone, koje svatko mora vriti da bi ivio; subote moje oskvrnjivahu. I zato odluih u pustinji gnjev svoj na njih izliti da ih zatrem.

¹⁴ Ali ni toga ne uinih radi svojeg imena, da se ono ne kalja pred narodima kojima ih naoigled izvedoh.

¹⁵ Ali im se zakleh u pustinji da ih neu uvesti u zemlju koju sam im bio dao, u zemlju kojom tee med i mlijeko, od svih zemalja najljepu,

¹⁶ jer odbacie moje zakone, i ne hodie po mojim uredbama, i subote moje oskvrnjivahu, a srce im iae za njihovim kumirima.

¹⁷ Oi se moje ipak saalie da ih ne zatrem. I tako ih u pustinji ne unitih,

¹⁸ nego rekoh sinovima njihovim u pustinji: 'Ne hodite po uredbama svojih otaca, ne uvajte zakona njihovih i ne kaljajte se kumirima njihovim!

¹⁹ Ja sam Jahve, Bog va! Po uredbama mojim hodite, uvajte i vrite moje zakone

²⁰ i svetkujte moje subote, neka one budu znak izmeu mene i vas, kako bi se znalo da sam ja Jahve, Bog va!'

²¹ Ali se i sinovi odmetnue od mene: po mojim uredbama nisu hodili i nisu uvali ni vrili mojih zakona, koje svatko mora vriti da bi ivio, a subote su moje oskvrnjivali. I zato odluih gnjev svoj izliti i iskaliti srdbu svoju na njima u pustinji.

²² Ali opet ruku svoju sustegoh radi svojeg imena, da se ono ne kalja pred narodima kojima ih naoigled izvedoh.

²³ No zakleh se u pustinji da u ih raspriti meu narode i rasijati po zemljama,

²⁴ jer nisu vrili mojih zakona i jer prezree moje uredbe i jer subote moje oskvrnjivahu i oi upirahu u kumire svojih otaca.

²⁵ I zato im dadoh uredbe koje ne bijahu dobre, zakone koji usmruju:

²⁶ da se oskvrnjuju svojim prinosima, provodei kroz oganj svoju prvoroenad. Htjedoh tako da ih zastraim, neka znaju da sam ja Jahve.

²⁷ Sine ovjeji, reci domu Izraelovu: 'Ovako govori Jahve Gospod! I ovim me oci vai jo uvrijedie: nevjerom mi se iznevjerie!

²⁸ Kad ih uvedoh u zemlju koju im se zakleh dati, gdje god bi ugledali povien breuljak ili stablo kronjato, prinosili bi rtve, donosili izazovne prinose, metali mirise ugodne, nalijevali ljevanice.

²⁹ Upitah ih: to li znai ta uzviica na koju se penjete?' I tako osta ime 'bama', uzviica, do dana dananjega.

³⁰ Zato reci domu Izraelovu: 'Ovako govori Jahve Gospod: Ne kaljate li se i vi kao oci vai, ne provodite li i vi blud s gadostima njihovim?

³¹ Kaljate se prinosei im darove, provodei kroz oganj svoje sinove u ast svim kumirima svojim sve do dana dananjega. I da me onda za savjet pita, dome Izraelov! ivota mi moga – rije je Jahve Gospoda – neete me za savjet pitati!

³² I nee se zbiti o emu sanjate kad govorite: 'Bit emo kao drugi narodi, kao narodi ostalih zemalja to slue drveu i kamenju.'

³³ ivota mi moga – rije je Jahve Gospoda – vladat u vama rukom krepkom i miicom uzdignutom, u svoj estini svoje jarosti.

³⁴ Izvest u vas iz naroda, skupiti vas iz svih zemalja u koje bijaste raspreni rukom krepkom i miicom uzdignutom, u svem plamu jarosti moje!

³⁵ Odvest u vas u pustinju naroda i ondje vam licem u lice suditi!

³⁶ Kao to sudih ocima vaim u pustinji zemlje egipatske, i vama u suditi – rije je Jahve Gospoda!

³⁷ Provest u vas ispod tapa svojega, podvri vas brojenju:

³⁸ razluit u izmeu vas sve koji se pobunie i odvrgoe od mene: izvest u ih iz zemlje u kojoj kao doljaci borave, ali – u zemlju Izraelovu nikad ui nee! I znat ete da sam ja Jahve!'

³⁹ 'A vi, dome Izraelov' – ovako govori Jahve Gospod – 'samo idite i dalje sluite svaki svom kumiru! Jednom ete, kunem vas se, posluati i neete vie kaljati moje sveto ime svojim prinosima i kumirima:

⁴⁰ na Svetoj gori mojoj, na visokoj gori Izraelovoj – rije je Jahve Gospoda – sluit e mi sav dom Izraelov, u svojoj zemlji. Ondje e mi oni omiljeti i ondje u iskati vae podizanice i prinose vaih prvina sa svim svetinjama.

⁴¹ Omiljet ete mi kao miris ugodan kad vas izvedem iz naroda i skupim iz zemalja u kojima bjeste rasijani. I na vama u oitovati svetost svoju naoigled svih naroda.

⁴² Tada ete znati da sam ja Jahve, kada vas dovedem u zemlju Izraelovu, u zemlju koju se zakleh dati oevima vaim.

⁴³ Ondje ete se spomenuti svih svojih putova i nedjela kojima se okaljaste: sami ete sebi omrznuti zbog nedjela to ih poiniste.

⁴⁴ I tada ete spoznati da sam ja Jahve kad, radi imena svojega, ne postupim s vama po zloi vaih putova ni po vaim pokvarenim djelima, dome Izraelov! Tako govori Jahve Gospod!'"