Cânticos 2

¹ – Ja sam cvijet aronski, ljiljan u dolu.

² – to je ljiljan meu trnjem, to je prijateljica moja meu djevojkama.

³ – to je jabuka meu umskim stablima, to je dragi moj meu mladiima; bila sam eljna hlada njezina i sjedoh, plodovi njeni slatki su grlu mome.

⁴ Uveo me u odaje vina i pokrio me zastavom ljubavi.

⁵ Okrijepite me kolaima, osvjeite jabukama, jer sam bolna od ljubavi.

⁶ Njegova mi je lijeva ruka pod glavom, a desnom me grli.

⁷ – Keri jeruzalemske, zaklinjem vas srnama i koutama poljskim, ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela!

⁸ Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi, prelijee brda, preskakuje breuljke.

⁹ Dragi je moj kao srna, on je kao jelene. Evo ga za naim zidom, gleda kroz prozore, zaviruje kroz reetke.

¹⁰ Dragi moj podie glas i govori mi: "Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i doi,

¹¹ jer evo, zima je ve minula, kia je prola i nestala.

¹² Cvijee se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja doe i glas se grliin uje u naem kraju.

¹³ Smokva je izbacila prve plodove, vinograd, u cvatu, mirie. Ustani, dragano moja, ljepoto moja i doi.

¹⁴ Golubice moja, u spiljama kamenim, u skrovitima vrletnim, daj da ti vidim lice i da ti ujem glas, jer glas je tvoj ugodan i lice je tvoje krasno."

¹⁵ Pohvatajte lisice, male lisice to oteuju vinograde, nae vinograde u cvatu.

¹⁶ Dragi moj pripada meni, a ja njemu, on pase meu ljiljanima.

¹⁷ Prije nego dan izdahne i sjene se spuste, vrati se, dragi moj: budi lagan kao srna, kao lane na gori Beteru.