Eclesiastes 5

¹ Ne nagli ustima svojim i ne uri se s rijeima pred Bogom, jer je Bog na nebu, a ti si na zemlji; zato tedi svoje rijei.

² San dolazi od mnogih briga, a lud govor od mnotva rijei.

³ Kad zavjetuje togod Bogu, odmah to izvri, jer njemu nisu mili bezumnici. Zato ispuni svaki svoj zavjet.

⁴ Bolje je ne zavjetovati, nego zavjetovati a ne izvriti zavjeta.

⁵ Ne daj ustima svojim da te navode na grijeh i ne reci kasnije pred anelom da je bilo nehotice. Zato pruati Bogu priliku da se srdi na rije tvoju i uniti djelo tvojih ruku?

⁶ Koliko sanja, toliko i ispraznosti; mnogo rijei – isprazna tlapnja. Zato boj se Boga.

⁷ Ako vidi gdje tlae siromaha i gaze pravo i pravicu u zemlji, ne udi se tomu, jer nad visokim strai vii, a nad njim najvii.

⁸ Korist zemlje je nada sve; i kralj ovisi o zemljitu.

⁹ Tko novce ljubi, nikad ih dosta nema; tko bogatstvo ljubi, nikad mu dosta probitka. I to je ispraznost.

¹⁰ Gdje je mnogo bogatstva, mnogo je i gotovana, pa kakva je korist od toga gospodaru, osim to ga oima gleda?

¹¹ Sladak je dan radii, jeo malo ili mnogo, dok bogatstvo ne da bogatau zaspati.

¹² I vidjeh teko zlo pod suncem: skupljeno blago to je na propast svojemu vlasniku.

¹³ Jer zlom nezgodom propadne takvo bogatstvo te sinu to mu se rodi ne ostane nita.

¹⁴ Gol je izaao iz utrobe majke svoje i tako e gol i otii kakav je i doao; nita nema od svega svojeg truda da ponese.

¹⁵ I to je teko zlo to tako odlazi kako je i doao; pa kakva mu je korist to se u vjetar muio.

¹⁶ Sve svoje dane ivi u tami, nevolji, brizi, bolesti i srdbi.

¹⁷ Ovo, stoga, zakljuujem: prava je srea ovjeku jesti i piti i biti zadovoljan sa svim svojim trudom kojim se mui pod suncem za kratka vijeka koji mu je dao Bog, jer takva mu je sudbina dosuena.

¹⁸ Pa ako je ovjeku Bog dao bogatstvo i imanje da ih uiva i bude zadovoljan svojim djelom – i to je dar od Boga.

¹⁹ Jer tada barem ne misli mnogo na dane svog ivota, kad mu Bog daje da mu se srce veseli.